U nedjelju, 16. studenoga 2025., u našoj je župi u 19 sati održan svečani i dostojanstveni program povodom Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata te na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Program je vodila Andrea Krizmanić, predvodeći nas smireno i sabrano kroz svaku točku večeri.
Na početku programa dozvali smo u pamet riječi Siniše Glavaševića, ratnog izvjestitelja iz okupiranog Vukovara:
„Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijene, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.“ Upravo nas te riječi okupljaju iz godine u godinu — da bismo s ponosom i dubokom zahvalnošću iskazali pijetet svim žrtvama te krvavo stečenoj slobodi naše Domovine.
Program je započeo nastupom mješovitog župnog zbora Salve Regina, koji je izveo pjesmu „Puna tuge“, posvetu svim majkama koje su u Domovinskom ratu izgubile svoje sinove, dijeleći time i trpljenje Blažene Djevice Marije. Potom su otpjevali i pjesmu „Ratnici svjetla“. Marta Šorša izvela je krasnoslov „Groblje tenkova“, a vokalni sastav Desiderata otpjevao je „Ponoć je mila moja majko“, u spomen na „Ružu Hrvatsku“ — kip postavljen na ulazu u Vukovarsku bolnicu u čast svim ubijenim trudnicama i djeci. Izveli su i skladbu „Ovo je naša krv“, nakon čega je Dorotea Hriberski krasnoslovila pjesmu „Oj Škabrnjo“. Župni zbor mladih Kyrie izveo je „Hvalospjev ljubavi“, „Ave verum“ i „Ne dirajte mi ravnicu“, a izvedbe su bile praćene tišinom i sabranošću prisutnih.
Kao i svake godine, sjećamo se svih neprospavanih noći Vukovara i Škabrnje i onih crnih ptica iz kojih je odjekivao strašan tutanj straha, nemira i bezizlazne situacije. Čuje se fijuk granata, metaka, tenkova — sve umire: grad i ljudi. Dojenče u majčinu krilu jecajući drhti, ranjeno ratnim strahotama, gledajući strah u majčinim očima koje peru suze. Suze su prale obraze majkama, očevima, sinovima, unucima, djedovima, bakama… svako je srce krvavim suzama opralo Vukovar i Škabrnju. Vukovar je krvavo srce zemlje iz kojeg su tekli potoci krvi, poškropivši svaki cvijet, travku, šume, drveće i lišće… Sve je krvarilo svetom mučeničkom krvlju, čeznuvši za povratkom. Starci i djeca, ranjeni ratnim strahotama, kretali su u nepoznato noseći u dubini duša vapaj za oprostom — jer samo slobodno srce vodi prema novom životu.
Neopisive strahote rata progutale su mnoge naše branitelje u mučeničkoj smrti. Miris smrti širio se Vukovarom. A upravo zato, mi danas imamo svetu slobodu. Budimo im zahvalni do neba i čuvajmo svoju blagoslovljenu Hrvatsku. Hvala braniteljima na sretnom djetinjstvu i miru koji su nam darovali, dajući svoje živote i prateći nas molitvama s neba, povezani s nama u jedno veliko srce mira. Zato je danas najvažnije sačuvati mir i oprost u svakom hrvatskom srcu — jer to je smisao prave slobode.
Ovu poruku dodatno je produbio snažan monolog „Dijete rata“, u izvedbi Julije Vrhovski i s. Josipe Otahal, koji je podsjetio na izgubljeno djetinjstvo, ali ne i izgubljeno srce.
U završnom dijelu programa zbor Zvončići izveo je pjesme „Vukovar“ i „Moja Domovina“, a sastav Strune skladbe „K suncu prosi vsaka roža“ i „Na babilonskim žalima“.
Na samome kraju, župnik je predvodio paljenje svijeća u tihoj molitvi za poginule i nestale.
Neka nas pamćenje na žrtvu Vukovara i Škabrnje čuva u zahvalnosti, a zahvalnost vodi u mir — mir srca, mir doma, mir Domovine.
Fotografije možete pogledati u našoj Facebook galeriji
