Osim što je poznat kao veliki svetac, Aurelije Augustin formirao je mišljenje kojim je prožeta sveukupna današnja teologija, ali i filozofija. Augustin je bio je vrlo dobar poznavatelj antičke filozofije, pa stoga i ne začuđuje činjenica da većinu svojih učenja gradi upravo na temeljima Platonova i Plotinova nauka.
Aurelije Augustin – rodio se 354. godine u Tagasti, gradiću u Numidiji (današnje područje Alžira). Njegov otac bio je mali posjednik koji je marljivo radio, ali mu je prihod iz godine u godinu bio sve manji i manji. To se događalo zbog čestih povišenja poreza u ono vrijeme. Možda i to objašnjava Augustinovu zauzetost za pravednost i pravednu vlast, koja se kasnije bitno očituje u njegovu djelu O državi Božjoj. Smatrao je da se državna moć koja nije pravedna ne razlikuje od razbojničke bande. U tim mislima nije poštedio niti samu Crkvu, pa je smatrao da bi se trebala pokoravati vječnom Božjem poretku, a ne uživanju u zemaljskim dobrima.
Retorika otvara put filozofiji
Tako je Augustin bio primoran živjeti u siromaštvu, ali ipak započinje studirati retoriku u Kartagi. Za vrijeme studija retorike čita Ciceronova Hortenzija te ga upravo to djelo potiče na bavljenje filozofijom. Jedno je vrijeme djelovao kao govornik u Kartagi, a nakon toga odlazi u Milano.1 Milano je u to vrijeme bio prijestolnicom Zapadnog Rimskog Carstva, a Milanskim ediktom 313. godine car Konstantin I. zajamčio je kršćanima slobodu vjeroispovijesti.2 Augustin se po svom dolasku u Milano upoznaje s biskupom Ambrozijem, koji mu predočuje kršćanski nauk.3 Također, čita i neke od dijaloga Platona i Aristotela, koje je preveo Ciceron. Posebice se zanima za platonički nauk o svijetu ideja, koji će kasnije postati temeljem za njegovu teoriju spoznaje. U djelu Protiv akademika obrušava se na skepticizam, tvrdeći da nas odvaja od istinite spoznaje.4

U svojim filozofskim razmišljanjima proučava i metafiziku (ontologiju), jer smatra da Biblija u svojem alegorijskom značenju ne može biti adekvatan odgovor filozofskim argumentima kojima se služe protivnici kršćanstva. Naime, u Augustinovo vrijeme bile su aktivne mnoge poganske i gnostičke sekte kao što su maniheizam (čijim je neko vrijeme i sam bio članom), donatizam i pelagijanizam, a temeljni kršćansko-teološki nauk još nije bio razvijen. Te gnostičke odnosno heretičke struje naučavale su mnoge zablude, koje se nisu podudarale s kršćanskim naukom5, pa je stoga bilo potrebno sistematizirati nauk kršćanstva i povezati ga s filozofijom kako bi se mogao oduprijeti raznim heretičkim pokretima i učenjima.
Doduše, i kršćanstvo se u svojim počecima na neki način moglo smatrati gnostičkom derivacijom židovstva, no ulaskom u društvo i društvene strukture ono ipak postaje zasebnom religijom. Iako već jedan od najstarijih kršćanskih spisa, Didache započinje teologiziranje, ta teologija je više arhaička.6 Augustin, kao vrlo dobar poznavatelj antičke filozofije, pokušava stvoriti filozofski nauk prožet kršćanskom predajom, a u tome se uvelike poslužio platonističkim i neoplatonističkim elementima.
Svijet ideja
Platon u svojem nauku o svijetu ideja poznatom kao idealizam predočava proces ljudske spoznaje stvarnosti. Smatra da je svijet spoznatljiv zahvaljujući carstvu ideja, koje je odijeljeno (forma separatae) od našeg materijalnog svijeta. Naime, cjelokupna materija spoznatljiva je zahvaljujući tome što je kopija ideja koje se nalaze zasebno, u „idealnoj materiji“, svijetu ideja. Platon objašnjava da je duša prije ovozemaljskog života pre-egzistirala (boravila) u svijetu ideja, gdje je motrila iste. Nakon toga, „zapala“ je u ovozemaljski svijet te se prisjeća ideja koje je motrila u pre-egzistenciji. To se događa zbog toga što se u stvarima nalazi „odbljesak“ ideja (one su „blijede kopije“ ideja) te su zbog toga spoznatljive.
Zapravo, stvari koje motri i koje joj se čine realnima samo su „sjene“ ideja, a ideje su čisti bitak7. One (ideje) su hijerarhijski povezane, a najviša među njima je ideja Dobra, koja nadilazi i sam pojam bitka8. Platon uvodi i pojam vrhovnog „upravitelja“ ideja, Demijurga, koji „uređuje“ odnose među idejama. Iako nigdje konkretno ne navodi u kojem su odnosu Demijurg i ideja Dobra, Demijurg je ipak „podređen“ ideji Dobra. Jer, ako ideja Dobra daje svim stvarima (pa i samim idejama) da jesu, ona to u isto vrijeme daje i Demijurgu te njegovo postojanje ovisi o ideji Dobra. Ukoliko postojanje Demijurga ne bi ovisilo o ideji Dobra, sama ideja Dobra ne bi odgovarala biti9 kakvu joj u svojem nauku daje Platon to jest ne bi bila apsolut10. Dakle, zaključujemo da je i sam Demijurg kontingentne11 naravi.
Kad bismo nekome tko ne poznaje Platonov nauk spomenuli tog vrhovnog upravitelja, vjerojatno bi ga odmah poistovjetio s kršćanskim Bogom, kojeg isto tako često nazivamo Svevladarem, Svemoćnim Upraviteljem. Ali, ako apsolutnim bićem, pa tako i kršćanskim Bogom, smatramo samo ono što ne ovisi o drugome u svom bivstvovanju i utemeljuje svu stvarnost, uviđamo da Demijurg ne može biti apsolut, jer je u svojoj naravi kontingentan to jest u svojem postojanju ovisi o ideji Dobra.

Demijurg bi se eventualno mogao poistovjetiti s nekim logosom12 ideja, koji je svojevrsni zakon po kojem su ideje hijerarhijski razvrstane. U Platonovu nauku nailazimo i na neke nepravilnosti. To se ponajviše očituje u tome što je Platon zapravo zaključio da postoji odvojen svijet, neovisan od našeg. Možda zaista postoji svijet ideja, no Platon u vrijeme formiranja svojeg mišljenja nije imao nikakvih dokaza za to izuzev vlastite misaone spekulacije.
Idealizam susreće kršćansku misao
To je vjerojatno primijetio i sam Augustin, pa on, nadahnut platonizmom (i neoplatonizmom), dorađuje Platonov nauk te ga sintetizira s kršćanskom predajom. Važno je napomenuti da je on ipak imao dostatnu evidencijsku podlogu za svoje učenje, jer ga između ostalog gradi i na Kristovu nauku, a sam Krist je bio povijesna osoba te postoje mnogi kršćanski spisi koji su mu poslužili u stvaranju njegove filozofije. Time je njegov nauk ipak donekle opravdan dostatnim razlozima. Ako vjerujemo da se Bog objavio Mojsiju, onda smatramo da taj Bog zaista negdje egzistira i utemeljuje stvarnost te je čini spoznatljivom.
Prema Augustinu, Bog je „Ono prvo što spoznajemo“ i o spoznaji Njega ovisi spoznaja vanjskog svijeta. Pretpostavlja da postoje stupnjevi bitka (uviđamo sličnost sa Plotinovim hipostazama) te smatra da je svijet spoznatljiv zahvaljujući Božjoj iluminaciji. Naime, zbog božanske Dobrote, stvarnost je obasjana „svjetlošću“ spoznatljivosti te iz tog razloga možemo razumjeti odnosno spoznati svijet oko sebe. No, to „obasjavanje“ ponajprije je fokusirano na naš um, koji je sukladno tome obdaren iluminacijom (Božjom „svjetlosti“) i zbog toga je kadar spoznavati. Smatra da sami osjeti nisu dovoljni za razumijevanje kontingentnog bitka, nego je potreban i um, obasjan Božjom iluminacijom. Tu nailazimo na svojevrsnu poveznicu s Kantovim transcendentalnim idealizmom.

Naime, on (Kant) smatra da naša spoznaja polazi od iskustva, ali se kasnije obrađuje transcendentalnim formama razuma (nisu stečene iskustvom), koje su prema njemu jedini pravi bitak. Stvari prema Kantu ne postoje neovisno od uma. Augustin ipak ne ide u tom smjeru, nego zastupa da stvari opstoje neovisno od uma, no svoj „puni“ bitak postižu zahvaljujući Božojoj iluminaciji. Sukladno s tim, uočavamo da Augustin aludira na konstantnu povezanost kontingentne stvarnosti s apsolutom. Stvari ne mogu opstojati „same od sebe“ već je potrebna participacija na apsolutnom bitku. Tu se nailazi na sličnost s platonističkim učenjem, prema kojem su stvari u našem svijetu samo su preslika ideja. One imaju dio realnog bitka odnosno ideja, ali nisu na istom stupnju bitka. Platon tvrdi da stvari zapravo participiraju na bitku njihovih ideja, što je analogija s Augustinovom tvrdnjom o povezanosti apsoluta i kontingencije.
Grčka misao – temelj teologije
Iako je u ovom tekstu obrađen samo djeličak Augustinova i Platonova nauka, uviđamo da su njihova filozofska mišljenja podudarna u mnogim aspektima. Doduše, postoje i neke razlike među njima, no puno je više sličnosti. Ipak, ta analogija nije sasvim slučajna, jer je i sam Augustin, kako se u početku teksta navodi, bio pod snažnim utjecajem antičke filozofije. Njegov pokušaj sinteze filozofije i kršćanskog nauka jedan je od prvih pokušaja filozofskog objašnjenja kršćanske misli.
Današnja kršćanska teologija, koja se između ostalog izgradila na Augustinovu nauku, kao temelj ima grčku misao, koja će još stoljećima odzvanjati bespućima filozofije i teologije te upućivati one koji žele spoznati sebe samoga, svijet oko sebe, ali i Boga.
- Usp. „A. Augustin“, Suvremena katolička enciklopedija, sv. 1 (Split: Laus, 1998), str. 60. ↩︎
- Usp. “Kartaga,” Hrvatska enciklopedija, sv. 5 (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2003), str. 542. ↩︎
- Usp. Suvremena katolička enciklopedija, str. 60. (isto kao 1). ↩︎
- Usp. John Heil, Harvard theological review (Cambridge: Cambridge Universitiy Press, 1972), str. 65. ↩︎
- Usp. Josip Antolović, Duhovni Velikani, sv. II. (Zagreb: FTI, 1998), str. 247. ↩︎
- Usp. Josip Turčinović, Povijest kršćanske literature I., sv. IV. (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1976), str. 51. ↩︎
- Bitak (bivstvovanje, jestenje) – pojam koji u filozofiji označava ono po čemu nešto jest, egzistira. ↩︎
- Usp. Ivan Macan, Filozofija spoznaje (Zagreb: FTI, 1997), str. 170. ↩︎
- Bit – temeljno određenje nekog bića (stvari). Njegova suština, esencija. ↩︎
- Apsolut, apsolutno biće – nešto što u svojem bivstvovanju ne ovisi o drugome i utemeljuje „to drugo“. ↩︎
- Kontingentan – nešto što ovisi o drugom u svom postojanju; sve osim apsoluta, koji ne ovisi o nikome (npr. Bog). ↩︎
- Logos – naziv za vječni, nepromjenjivi zakon po kojem se sve događa (posebice se spominje u antičkoj filozofiji). ↩︎