Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pregradi
“Zagorska katedrala” – pod ovim je nazivom ova veličanstvena crkva poznata i izvan Hrvatskog zagorja. Golema gromada šumovite Kunagore iza njezinih leđa ne čini je promatraču preglomaznom, kako bi to bilo da se nalazi u ravnici, ili na vrhu kakva brijega. Do njezine gradnje dolazi na samom početku XIX. st., na početku novog doba koje je najavila francuska revolucija 1789.g. Prijašnja župna crkva je bila u vrlo ruševnom stanju te je župa morala izgraditi novu crkvu, dakako, sa vrlo mnogo poteškoća.
Kad je nakon smrti Stjepana Augustinčića 1792. došao mladi župnik Josip Karlo Tuškan, stara crkva je već bila toliko ruševna da je kroz pukotine na zidovima probijalo sunčevo svjetlo. Uvidjevši da nema smisla popravljati tu crkvu župnik Tuškan piše 16. studenoga 1794. Varaždinskoj županiji da bi trebalo graditi novu župnu crkvu. Pri tome Julije Keglević niječe svaku svoju obvezu prema crkvi, budući da biskup ne poštuje patronska prava prilikom imenovanja župnika. Tuškan se i dalje borio. 23. kolovoza 1799. Biskup Vrhovac moli županiju da izašalje zamjenika podžupana Adama Dominića u Pregradu, da zajedno s proarhiđakonom Franjom Rafajem izvidi koji bi teren bio najprikladniji, te da privoli eventualne vlasnike na preseljenje. Uporni Julije Keglević uspijeva prekinuti sve poslove oko izgradnje nove crkve, te od županije dolazi odredba da se mora popraviti stara crkva, jer bi izgradnja nove crkve zahtijevala dosta veliku glavnicu.To natezanje između Julija Keglevića i župnika Tuškana, da li graditi novu ili popravljati staru crkvu, potrajalo je dvije godine. Biskup Vrhovac i Duhovni stol snažno su podupirali župnika, dok je županija, uglavnom, ostajala neutralna.

Konačno, 6. travnja 1803.g. župnik Tuškan je mogao zamoliti biskupa Vrhovca da na Bijelu nedjelju izašalje proarhiđakona blagosloviti temeljni kamen. Ovom svečanošću 18. travnja 1803. započela je gradnja nove župne crkve, koja će potrajati idućih petnaest godina. 1818.g. crkva je bila dovršena. Vjerojatno ni tada nije unutrašnjost crkve bila gotova, jer ju je po ovlasti Duhovnog stola župnik Tuškan blagoslovio tek 1820.g., opet na Bijelu nedjelju.
Crkva je duga 38 metara, a široka 19 metara. Sagrađena u neoklasicističkom stilu s naglašenom težnjom prema centralnoj građevini dosljedno izvedenom simetrijom. Pročeljem crkve dominiraju dva 45 metara visoka zvonika, trokutasti zabat s freskom Uznesenja Majke Božje, izgrađenom prilikom obnove crkve 1874-1876. Graditelj je crkvi uspio dati sklad iznutra i izvana te je to izvanredno prikladan prostor za odvijanje bogoslužja.
Tijekom vremena crkva je nekoliko puta popravljana. Zbog trošnosti načinjen je veliki zahvat na njoj 1873. – 1876.g. Trebalo je urediti okoliš, popraviti vrata, prozore, krov, prekriti tornjeve limom, ožbukati zidove, preurediti zabat na pročelju i oslikati crkvu.
Crkva u sebi sadrži:
Glavni oltar – Kako je izgledao prvotni glavni oltar, nije nam ostalo zapisano. Sadašnji glavni oltar dao je izgraditi župnik Križanić 1844.g. Oltar stoji na povišenom mjestu odmaknut od zida i na njemu je smješteno elegantno i dosta prostrano svetohranište. Godine 1846. pregradska je crkva kupila od Kaptola sliku Uznesenja Blažene Djevice Marije za 600 forinti. Tu je sliku glavnog oltara dao izraditi biskup Aleksandar Alagović 1830.g., a djelo je bečkog majstora Johanna Zieglera. Ona je pod utjecajem Tizianove Assunte, koja se nalazi u Veneciji. Sliku su 1965. godine obnovili stručnjaci restauratorskog zavoda bivše Jugoslavenske akademije u Zagrebu za dva milijuna dinara.

Oltar Pregradske Gospe – Prema domaćoj tradiciji ovo je prastara slika Pregradske Gospe od Kunagore, kojoj su hodočastile rodilje. Pregradski župljani i danas se najradije mole pred njom i to je najobljubljenije mjesto u crkvi. Slika prikazuje Bezgrešno začeće.

Oltar sv. Josipa – Još u staroj župnoj crkvi nalazio se oltar sv. Josipa te je njegov kult nastavljen i kasnije. Oltar je postavljen simetrično s oltarom Pregradske Gospe s lijepom oltarskom slikom na platnu. Slika nepoznatog majstora prikazuje sv. Josipa u naravnoj veličini čovjeka.

Oltar sv. Tri Kralja – Postavljen je u lijevu apsidu. Djelo je to bečkog majstora Johana Beyera. Tema slike je Bogojavljenje. Slika je 1938. obnovljena i dobro sačuvana.
Oltar Svih Svetih – Nalazi se u apsidi nasuprot oltaru sv. Tri Kralja, te ga 1847.g. izradio isti majstor, Johann Beyer. Slika prikazuje mnoštvo svetaca svih vremena okupljenih oko Presvetog Trojstva
Propovjedaonica – Pripada prvoj polovici devetnaestog stoljeća, a izgrađena je u stilu romantičkog historicizma. Župnik Mađerek ju je podignuo 1820.g. U donjem dijelu propovjedaonice nalaze se duboki drveni i pozlaćeni reljefi Evanđelista. Figure sv. Ivana Krstitelja i anđela barokne su i vjerojatno potječu s propovjedaonice iz stare župne crkve.
Orgulje – Današnje velike Fochtove orgulje kupila je župa od Zagrebačke katedrale 1854.g. za 600 forinti. Izgradio ih je 1834.g. Franjo Focht, po narudžbi biskupa Aleksandra Alagovića, za prvostolnu crkvu u Zagrebu. Pokazalo se da su neprikladne za tako veliku crkvu, pa su 1854.g. prodane novosagrađenoj crkvi Marijinog uznesenja u Pregradi. U sviraonik su ugrađena tri manuala, a s obje strane manuala poredani su registri u četiri reda. Na sredini škrinje nalazi se insignija biskupske vlasti: mitra, biskupski štap i križ, a ispod njih nalazi se grb biskupa Alagovića.

Godine 1881. orgulje su bile vrlo trošne, pa se župnik Mađerek odlučio na popravak. 1989.g. za vrijeme župnikovanja Branimira Ivanjka, orgulje su temeljito preuređene u Austriji. One su i dalje imale imale svoju katedralnu snagu, a novost im je da su elektrificirane pa sada zrak u mjeh tjera motor.
Klupe – Župnik Mađerek dao je po uzoru na propovjedaonicu načiniti sedam pari drvenih klupa. Na prednjoj strani prve klupe i na naslonu zadnje ponovljena je ornamentika s propovjedaonice: plitki pilastri s pozlaćenim kapitelima, motivi gotizirajućih arkadica, zubaca i uklada.
Prilikom pregleda propovjedaonice i klupa 1883. arhitekt Herman Bolle vrlo se pohvalno o njima izrazio. Župnik Ivanjko nabavio je nove klupe, tako da većina vjernika ima svoje mjesto.

Križni put – Prvi križni put postavljen je 1895.g. Tjekom vremena slike su oštećene i nabavljen je novi križni put 1975.g. Postaje su izlivene u leguri od aluminija i mjedi u radionici “Birač” u Vrapču. Šef radionice nije htio otkriti ime autora, jer je on, navodno, poznata osoba, koja ne bi željela s ovim izići u javnost. Blagoslovio ga je pokojni kostelski župnik Josip Rukelj.
Luster – Veliki luster visok 280 cm, a gornji 150 cm, ukrašen brušenim stakalcima, potječe iz Zagrebačke katedrale. Njega je župnoj crkvi poklonio bivši župnik Juraj Križanić 1857.
Zvona – U staroj župnoj crkvi postojala su četiri zvona. Poslije izgradnje nove župne crkve prenijeta su onamo. Nažalost, od njih je ostalo samo malo zvonce, cinkuš, a ostala su za vrijeme prvog svjetskog rata rekvirirana. Sadašnja zvona nabavljena su poslije I. svjetskog rata. Veliko zvono, teško 1447 kg, nabavljeno je 1923. Na njemu je natpis: “SALIVEN SAM DOBROVOLJNIM PRINOSIMA ŽUPLJANA PREGRADSKIH.” Srednje zvono teško je 427 kg, a nabavljeno je 1927. Natpisi glase: “SALIVENO 6. GODINE ŽUPNIKOVANJA PAVLA KRANJČIĆA” i “STROJNE TOVARNE IN LIVARNE DD. LJUBLJANA 1927.” Malo zvono je teško 184,5 kg, a ima iste natpise kao i srednje. Zvona su elektrificirana 1979. godine.

Uz postojeća tri zvona, u veljači 2009. godine naručena su u Innsbrucku, Austrija, dva nova zvona, koja su lijevana u ljevaonici firme GRASSMAYR, a sve ostale radove je izvodila firma Elektro-Bosilj iz Novog Marofa. Veće zvone je mase 740 kg i promjera 107,5 cm (167 sek. Nachklang) – posvećeno je BD Mariji. Na zvonu je lik BD Marije, grb države Hrvatske s hrvatskim pleterom te natpis: MARIJO KRALJICE NAŠA MOLI ZA ŽUPLJANE PRGRADSKE ŽUPE. A.D. 2009. VINKO GREGUR župnik. Manje zvono je mase 284 kg i promjera 78,8 cm (160 sek. nachklang) – posvećeno je sv. Josipu. Na zvonu je lik sv. Josipa, Grb države Hrvatske s hrvatskim pleterom te natpis: SV. JOSIPE ČUVAJ OBITELJI NAŠE i DOMOVINU NAM HRVATSKU. A.D. 2009. VINKO GREGUR župnik. Uz dva zvona, na toranj je dignuto i postavljeno šest TORANJSKIH SATOVA. Nova zvona i satovi su postavljeni 9. ožujka 2010.
Kapelica svete Ane u Gornjoj Plemenšćini
Smještena je u vrlo lijepom krajoliku sa kojega se pruža prekrasan pogled prema jugozapadnom dijelu Hrvatskog zagorja. Od svih pregradskih crkava i kapela, kapela sv. Ane se najduže održala. Njezino svetište potječe iz prve polovice XV. stoljeća i do danas je cjelovito očuvano. U XVII. stoljeću svetištu je dograđena lađa s oslikanim tabulatom i podom od cementa. Imala je dvoja vrata i na sredini drveni toranj sa zvonom, a do svetišta je dozidana sakristija s boltom.
Kapela je u početku imala tri nepomična oltara. Glavni oltar je bio jednostavan i drveni, a na njemu su stajali kipovi Isusa, Marije i sv. Ane. Početkom XVIII. stoljeća u kapeli je podignut novi glavni oltar. Dolje u sredini toga oltara je bila slika sv. Ane s Isusom i Marijom, a do nje kipovi sv. Josipa i Joakoma. U gornjem dijelu oltara je bila slika sv. Elizabete a uz nju su bili kipovi sv. Barbare i Katarine. Stari glavni oltar bio je premješten u crkvenu lađu s desne strane, a s lijeve je podignut oltar sv. Roka. Kasnije je slika sv. Elizabete na glavnom oltaru zamijenjena slikom sv. Ane, a na oltaru sv. Roka postavljene su slike sv. Obitelji i sv. Sebastijana.
Oko kapele sv. Ane u XVII. stoljeću se nalazilo groblje. Bilo je neograđeno i često izloženo „obeščašćenju“ pa je zbog toga bilo i dokinuto negdje u drugoj polovici XVII. stoljeća. Na groblju se nalazila i grobljanska kapelica sv. Antuna Padovanskog. U njoj se nalazio mali drveni oltar. Kapelica je dokinuta 1746. godina a iste je godine oltar sv. Antuna iz nje prenesen u kapelu sv. Ane. Kapela je imala i bogat inventar crkvenog ruha i posuđa, a od nepokretne imovine i jednu kuću koja je 1777. godine bila srušena zbog dotrajalosti i na njenom mjestu je sagrađena nova.
Budući da se kapela dosta dugo nije obnavljala, 1873. godine je bila u dosta ruševnom stanju. U sakristiji se urušila bolta, a crkveno ruho se čuvalo iza glavnog oltara, jer je samo staro svetište ostalo očuvano. Unatoč tomu sve do 1878. godine na kapeli nisu izvršeni nikakvi popravci. Na zahtjev vjernika, da se kapela ili popravi ili sruši i sagradi nova. 1878. godine pristupilo se obnovi. Kapela je imala vlastitu blagajnu u kojoj je tada bilo 7663 forinte. 14. lipnja 1878. godine pristupilo se traženju izvođača radova. Najbolje uvjete je ponudio Gustav Taussig, graditelj iz Krapinskih Toplica.
On se obvezao da će za 4388 forinti srušiti staru kapelu, očistiti gradilište i sagraditi novu. Vidjevši svetište i prekrasan mrežasti svod koji potječe iz XV. stoljeća, Taussig je odlučio ne srušiti svetište. Taussig je obnovio sakristiju, a na staro svetište je dogradio crkvenu lađu, kor i toranj koji i danas postoje. Budući da nije izveo ono što je bilo dogovoreno, komisija za ocjenu gradnje je graditelju Taussigu od ugovorene cijene odbila 400 forinti. Tadašnji župnik Mađerek 7. lipnja 1882. traži od Duhovnog stola dozvolu da smije blagosloviti kapelu na blagdan sv. Ane iste godine.
U kapeli se bogoslužje u početku vršilo na treći dan Uskrsa i Duhova. Na blagdan sv. Ane bilo je veliko proštenje, a prema tradiciji posvetilo kapele se slavilo prve nedjelje rujna. Proštenje sv. Ane se od pamtivijeka slavilo u nedjelju bližu blagdanu sv. Ane i oduvijek je bilo obljubljeno. Na to proštenje uvijek je dolazio silan svijet sa svih strana te mnogobrojni svećenici. Nekada se uz pjesmu, zvonjavu i pucanje iz mužara te kubura održavala i velika svečana procesija prije glavne sv. Mise, a nakon Mise održavalo bi se narodno veselje.
Danas kapela ima tri oltara, glavni i dva pokrajnja, te zvono koje se nalazi u tornju kapele. U kapeli sv. Ane i danas se vrlo svečano slavi proštenje, a isto tako posjećena je i Misa koja se održava na Uskrs u poslijepodnevnim satima uz pucanje iz kubura.U kapeli sv. Ane Mise se služe skoro svake nedjelje i blagdana.
Neki važniji događaji u novijoj povijesti kapele sv. Ane:
1957. godine – provala u kapelu, pri čemu su ukradena dva kaleža.
1964. godine – kapela sv. Ane je elektrificirana; uvode se redovite mise i vjeronauk u kapeli.
1969. godine – kapela sv. Ane je vrlo uspješno obnovljena.
1974. godine – iznutra je obnovljena kapela. Obnovljena je oltarna slika sv. Ane, popravljen luster i postavljen novi oltar.
1982. godine – izvršeno je bojanje tornja kapele sv. Ane.
1993. godine – izvršena je vanjska i unutarnja obnova zidova kapele.
Kapelica svetog Jurja u Svetojurskim Vrhima
Današnje Svetojurske Vrhe nekad su nazivali Gornja Erpenja ili Smrečje. Od davnina tu se nalazi kapela sv. Jurja koja je zbog udaljenosti od župne crkve i broja župljana bila 1789. godine predviđena za župnu crkvu. Služila je za redovite mise nedjeljom i blagdanom i za vjeronauk.

Prva vizitacija 1639. godine opisuje je kao lijepu i jednostavnu drvenu građevinu. Temelji su joj bili zidani, strop je bio drven i ravan, a pod od zemlje. Iznad ulaznih vrata bio je drveni tornjić s teškim zvonom, a ispred glavnih vrata stajao je drveni trijem. Pored kapele bilo je malo, ali dobro uređeno groblje. U kapelici je bio samo jednostavni drveni oltar s kipovima sv. Jurja, sv. Luke i sv. Ivana, a iznad njih kip sv. Roka. Drugi oltar sv. Ivana Krstitelja podignut je 1742. godine. Na njemu je bila slika na platnu sv. Jurja i kipovi sv. Petra i Pavla. Nešto prije toga, kapela je djelomično podzidana, popločena i ožbukana.
Vizitator Dragovanić je ovu kapelu zbog ruševnosti predvidio da se dokine 1771. godine. Kad je 1777. godine kapeli udarena zabrana obavljanja svih crkvenih funkcija, župljani su se obratili biskupiji s molbom da se ponovno otvori. Budući da su župljani nabavili dosta kamena i vapna kako bi ispekli 12000 komada cigle, krenulo se u gradnju nove kapele. Premda su nastali neki problemi oko novaca, ipak su radovi dobro napredovali tako da je 1782. godine trebalo još dovršiti lučni svod (boltu) te kapelu ožbukati iznutra i izvana. Radovi oko gradnje i uređenja kapele završeni su oko 1790. godine.

Kapelica je duga oko 16, a široka oko 9 metara. Lađa je nadsvođena i na nju se nadovezuje kor, a iznad njega oko 20 metara visoki toranj. Svetište je nešto uže od lađe. Iznad njega je izveden lučni svod (bolta) i plitka apsida u kojoj je smješten glavni oltar. S desne strane svetišta podignuta je sakristija i iznad nje oratorij (mjesto za molitvu). Centralno mjesto na glavnom oltaru zauzima simpatični kip sv. Jurja, koji je vjerojatno stariji od same kapelice. Sa strane su slični kipovi sv. Sebastijana i sv. Stjepana Prvomučenika. Pobočni oltari sv. Vida i sv. Josipa smješteni su u crkvenoj lađi uz trijumfalni luk.
Nad jednostavnim menzama (glavni dio oltara prekriven kamenom pločom s relikvijom u sredini) nalaze se lijepe slike na platnu, posebno sv. Vida. Između ulaza u sakristiju i trijumfalnog luka smještena je vrlo zanimljiva propovjedaonica. Majstor je vrlo lijepo izradio njezin korpus, vješto je izveo ornamentiku na gornjem i donjem rubu, a na centralne plohe postavio kipove četiriju evanđelista. Ove živahne barokne figure dosta nevješto izvedene, posebice kod simbola evanđelista, vrlo su dražesne i upućuju na nepoznatog domaćeg majstora, davnog preteče naive.


Ovdje je svoje posljednje počivalište našao dožupan Varaždinske županije, Adam Špišić od Japre 1824., a sin Ferdinand podigao mu je nadgrobni epitaf (natpis na nadgrobnom spomeniku). Još jedan domaći majstor izradio je kip Majke Božje Fatimske i poklonio ga ovoj kapelici kao zahvalu što je na čudesan način bio oslobođen iz koncentracijskog logora za vrijeme Drugog svjetskog rata. Župnik Alojzije Kočet, još kao kapelan dao je obnoviti kapelicu i iznutra oslikati 1948. godine.
Budući da danas ovdje živi jako malo župljana, svete mise u ovoj kapelici slave se samo dva puta u godini, za spomendane sv. Jurja u travnju i sv. Vida u lipnju. Tada se okupi velik broj župljana jer se žele uteći zagovoru sv. Jurja i sv. Vida.
O svetom Jurju
Sveti Juraj povijesna je osoba. Rođen je u 3. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Potjecao je iz plemenitaške obitelji, što ga je obvezalo da postane vojnik. Ubrzo je među vojnicima stekao veliku popularnost, a za nagradu postao je zapovjednik jedne satnije. Potom postaje i zapovjednik bojišta. No, sam Juraj veoma je rano postao kršćanin i zbog svoje vjere došao u sukob sa zapovjednom strukturom u vojsci. Bio je član Vojnoga vijeća u svojstvu časnika. Veoma brzo uvidio je da se mora izjasniti i dati dokaz svoje vjere, ne krijući da je kršćanin. Nakon majčine smrti svoj bogat obiteljski imetak razdijelio je siromašnima, a svojim robovima dao je slobodu.
Omiljen je i u našim krajevima, njemu su posvećene mnoge crkve i mnoga mjesta, a liturgijski se časti 23. travnja. Kao i mnogi drugi sveci njegova vremena, koji su podnijeli sličnu mučeničku smrt, i sv. Juraj nam može biti izvrstan putokaz u postojanosti u vlastitoj vjeri.
Vjerni slugo Božji i nepobjedivi mučeniče, sveti Jurju! Ti si otvoreno i s revnošću odgovorio na Božji dar vjere. Zahvaćen gorljivom ljubavlju prema Isusu Kristu, hrabro si se borio protiv oholosti, laži i prijevare. Ni bol ni mučenje, ni mač ni smrt nisu te mogli rastaviti od nasljedovanja Isusa Krista i njegova evanđelja. Usrdno te molim da mi, poradi Kristove ljubavi, svojim zagovorom pomogneš da se i ja odlučno opirem svemu lošem; da probleme i patnje koje me pritišću strpljivo nosim kao svoj križ; da me ovozemaljske brige, sebičnost i nevolje ne rastave od Isusove ljubavi prema Bogu i bližnjima. Hrabri pobjedniče u vjeri, pomaži mi u svladavanju svakoga zla, odagnaj strah u zalaganju za ugrožene, kako bih jednom i ja zadobio Božju blizinu obećanu onima koji ustraju do kraja. Po Kristu Gospodinu našem!
Molitva svetom jurju
U tom smislu valja imati u vidu dobronamjernost starih hagiografa koji su donosili razne legende o svetom Jurju, kao onih koji su kroz nevjerojatne i gotovo nevjerojatne priče o hrabrosti toga sveca htjeli potaknuti narod na privrženost Bogu i na bolje prakticiranje svoga vjerskog života, pa u tom smislu čak ni te legende ne treba odbaciti kao potpuno bezvrijedne.
Tako npr. kaže legenda kako su sv. Jurja, nakon što je osuđen, najprije privezali na kotač koji je u sebi imao čavle, koji bi mu pri svakom pokretu kidali dijelove tijela, a on je unatoč tome bio veseo i blagoslivljao Boga. Štoviše, sve su mu rane zacijelile, a takvo čudesno ozdravljenje mnoge je obratilo na kršćanstvo. Također, na kršćanstvo se obratio i jedan vrač, nakon što je sv. Jurju dao vrč zmijskog otrova, a ovaj ga je jednostavno prekrižio i popio, i pri tome mu se nije ništa dogodilo. Svetog Jurja su mučili na kotaču s noževima, bacili ga u kotao u kojemu je bilo rastopljeno olovo, konji su ga vukli po gradu i na druge načine su ga pokušavali ubiti, ali je on svaki puta čudesno ostao živ. Štoviše, mnogi koji su gledali takva mučenja, preobratili su se na kršćanstvo.
Na kraju je ipak ubijen, odrubljena mu je glava, a tijelo raskomadano i bačeno u bunar. Prema još jednoj legendi, glavu su mu anđeli uzeli iz bunara i odnijeli.
S obzirom na tolike legende i njihovu raširenost, u narodnom vjerovanju sv. Juraj je postao zaštitnik za mnoga životna područja, a posebno mu se pripisivala zaštita od zaraznih bolesti, opasnosti na moru, ratu, pred sudom i uopće u svim životnim opasnostima. Također, zaštitnik je zemlje, usjeva, zelenila (zeleni Juraj), stoke (posebno konja), zaštitnik je pastira, ratara, križara, vojnika i svih obrta vezanih uz ratovanje.
(Priredili: Ivan Gretić, Vinko Krištić, Marija Kajba; prema: Filipčić, Ivan: Župa Pregrada, KS, Zagreb – Pregrada, 1983.)