Misionarsko ljeto u Africi

Estimated read time 11 min read

Dr. sc. Marino Ninčević proveo je ljeto u misiji Nawinda u Zambiji – program je uključivao posjet misijskim postajama u udaljenim i zabačenim selima uz slavlje misa i sakramenata, ali i suživot s lokalnim ljudima

Zašto Afrika? U Africi, konkretnije u Zambiji poznajem našeg misionara vlč. Borisa Dabu, u jednom od naših razgovora spontano je došlo do toga da bih svoj godišnji odmor mogao provesti kod njega, tj. u misijama koje vodi i pomoći mu. Iako nisam baš točno znao što i kako, rado sam pristao. Poslao mi je program moga boravka u misiji Nawinda, a program je uključivao posjet misijskim postajama, koje obuhvaćaju udaljena i zabačena sela, slavlje misa i sakramenata u tim mjestima, no, i život s lokalnim ljudima. Sve mi si činilo izazovno i zanimljivo, no, šok je uslijedio kad sam shvatio da bi sve to trebalo biti na Silozi jeziku. Nije bilo druge nego dohvatiti se interneta i početi učiti, jer tečaj Silozija ne postoji u Hrvatskoj a ni u Europi. Silozi nema nikakve veze s niti jednim jezikom kojega poznajem. Unatoč tomu uspio sam ponešto naučiti: fraze, izgovor, riječi… Pri završetku moga boravka u Zambiji već sam mogao sastaviti i poneku rečenicu.

Vlč. Boris Dabo je u Zambiji 35 godina, trenutno vodi brigu o tri misije: Njoko, Nawinda i Maziba, sve tri misije je on osnovao i „postavio na noge“. Fr Boris živi u misiji Njoko. Ove misije se prostiru na tisuće četvornih kilometara i obuhvaćaju stotine sela. Onaj osjećaj ponosa što sam Hrvat i što potječem iz Hrvatske, kojega su u meni, a vjerujem i u većini naših građana, probudili naši reprezentativci, u Zambiji se još više pojačao i porastao kad sam vidio što je sve napravio i što sve radi fr Boris, naš sunarodnjak, rodom iz Novalje na otoku Pagu. Father Boris je skroman i samozatajan čovjek, ali veoma mudar, čovjek koji malo govori ali puno radi, čovjek s velikim životnim iskustvom. Posvetio je svoj život i svoje talente služenju najsiromašnijima i najpotrebitijima. Uzor! U Zambiji ga svi poznaju, poštuju i neizmjerno vole i cijene, kako političari, tako biskupi i svećenici, a posebno narod. I to svi podjednako i katolici i ne katolici, jer father Boris je tamo za sve i pomaže svima. Čovjek je jednostavno kralj! Što i koliko je napravio u Zambiji, gotovo da nije moguće realizirati u jednom životnom vijeku, ali i ono što sada trenutno radi prelazi ljudske snage, a 66 mu je godina. Čovjek je buldožder.

Uz koordinaciju pastoralnih aktivnosti na misijama, a misijska mjesta su udaljena jedna od drugih stotinama kilometara, bez telekomunikacija i prijevoznih sredstava, trenutno gradi jednu crkvu i jednu bolnicu na području misije Maziba. Uz to priprema realizaciju velikog projekta u misiji Nawinda… Kad kažem „gradi“, to nije isto što i „graditi“ kod nas. Radi se o mjestima koja su stotinama kilometara udaljena od bilo čega, stoga, sav materijal treba prevesti do mjesta gradnje i to u misijskom džipu, jer samo takav tip vozila može prometovati po divljem i pjeskovitom terenu.

Vlč. Dabo je u Zambiji, uz evangelizatorski rad, sagradio desetke crkava, bolnica i škola. Omogućio je tisućama djece školovanje. Fascinira me njegov rad s vjernicima laicima, odgojio je i osposobio veliki broj župnih animatora, kojima omogućava da steknu i učiteljsku diplomu (teaching licence) kako bi mogli biti učitelji u školama. Animatori po selima podučavaju ljude temeljima katoličke vjere i pripremaju ih za sakramente, no, oni su ujedno i učitelji u Community schools po selima.

Mambongwe – selo koje želi postati katoličko

Community schools nisu državne škole, no, država ih priznaje, a učitelj može biti samo onaj tko je stekao teaching licence. Ove škole osnivaju i grade uglavnom misionari, u njima država ne plaća učitelja, već naš misionar, dakle svaki mjesec mora osigurati plaće za 15 učitelja, koliko ih trenutno ima na platnom spisku. Za primjer ću navesti selo Mboma, udaljeno stotinama kilometara od Nawinde, u kojem postoji jedna takva škola, nju trenutno pohađa 180 učenika od 1. do 7. razreda (osnovna škola), a imaju samo jednog učitelja za sve razrede. Takvih škola na misijama fr Borisa je desetak. Bez tih škola tisuće djece bi ostalo nepismeno, tj. bez osnovnog oblika obrazovanja.

Ovdje dakle nije problem zatvaranje škola, nego je problem manjak škola. Prošle godine je opstojnost ovih škola došla u pitanje jer je father Boris ostao bez sredstava kojima bi ih mogao financirati. Međutim, dobri ljudi iz župe Brela, sa svojim župnikom don Stjepanom, su u kratkom roku skupili 10 000 tisuća eura i tako osigurali nastavak rada ovim školama.

Mboma – škola koju pohađa 180 učenika

No, father Boris uz pomoć dobrih ljudi pomaže djeci da pohađaju i srednjoškolsko obrazovanje, koje se u Zambiji plaća. Na sve tri misije stipendira više od 300 djece. Stipendija za jedno dijete iznosi 100 eura na godinu, to uključuje boravak u nekom od domova, hranu i školarinu. Ako netko želi školovati jedno dijete, bilo na određeno vrijeme, ili ga pratiti tijekom cijelog srednjoškolskog školovanja, može se mailom javiti našoj časnoj sestri Augustini Vukančić (s.augustina2@gmail.com) koja u ovom dijelu misionarskog rada pomaže fr Borisu. Svatko tko se odluči školovati jedno ili više djece, primit će njegovu fotografiju i dobivat će redoviti izvještaj o njegovom školskom uspjehu.

Mboma – škola koju pohađa 180 učenika

Boravak u misiji Nawinda

Nawinda se nalazi u Zapadnoj pokrajini Zambije u kojoj živi pleme Lozi i govori se Silozi jezik. To je najnerazvijeniji i najsiromašniji dio Zambije. Nawinda je mlada misija, ustanovljena 2014. godine, obuhvaća nekoliko misijskih postaja i na desetke sela, udaljenih stotinama kilometara. Uz Nawindu boravio sam u postajama Ibolelo, Samisisi, Mboma, Salvelo i Namenja. U njima sam slavio mise, te sakramente krštenja i vjenčanja. Pratili su me katehist Thomas, župni suradnik Keby, vozač Namacando i ministrant Matias. Sveukupno sam imao 86 krštenja i 4 vjenčanja. Naravno sve na Silozi jeziku. Vjenčavaju se uglavnom stariji parovi koji imaju uvjete za katolički brak.

Brak tamo nije stabilna institucija, jer je podložan tradicijskim pravilima, a uvriježena je i poligamija. Po selima sam susreo stotine predivnih ljudi i djece. Živio s njima, molio s njima, jeo s njima, plesao s njima, „tuširao“ se u rijekama, noćio u selima… Ovi ljudi, u materijalnom smislu, nemaju ništa: struje, vodovoda, interneta, telefona, plina, pokrivača, odjeće… „Kuće“ odnosno kolibe su im od blata prekrivene slamom, hrane se uglavnom bijelom palentom, spavaju na zemljanom podu… Većinom su nepismeni. Djeca nemaju nikakvih igračaka, ako imaju komad odjeće sretna su i zadovoljna. Nažalost velikom broju djece neće biti omogućeno nikakvo školovanje, a radi se o zdravoj, bistroj i inteligentnoj djeci.

Nova crkva u Salvelu

Unatoč tolikoj neimaštini nigdje nisam susreo toliko ljudske dobrote, čestitosti, iskrenosti, susretljivosti, osjećaja za druge i one duboke istinske radosti. Kad kažem koliko su i kako sretni i radosni, naši ljudi obično reagiraju: pa ne znaju za bolje! Nije istina, znaju oni i za bolji komad odjeće, znaju oni da postoji i obuća, znaju oni da postoje solarne ploče koje im mogu dati struju, znaju oni da postoje pokrivači, znaju oni i za bolju hranu… sve oni znaju, ali oni toga nemaju niti si bilo što od toga mogu priuštiti. Nitko, tko me je pitao za pomoć, nije pitao ni za odjeću, ni za obuću, ni za mobitel… nego: father možeš li pomoći da se školujem!

Nova crkva u Salvelu

Ovdje se zbilja potvrđuje ona narodna: „Nije sretan onaj tko puno ima nego onaj tko malo treba.“ Nas zapadne ljude je materijalizam totalno uništio. Opterećeni smo i zarobljeni tisućama nepotrebnih stvari i gluposti. Zaboravili smo smijati se, radovati se, jednostavno živjeti. Zanimljivo je da u ovim selima nema razbojstava, kriminala, droge, krađa, alkohola… a mi mislimo da oni nisu civilizirani, kojeg li apsurda. K tomu još, kršćanstvo je tamo prisutno manje od 100 godina, a u Hrvatskoj više od 1400 godina, kako razumjeti kod nas toliku trulež u svim segmentima društva? Teško mi je shvatiti i da tzv. civilizirani čovjek 21. stoljeća, koji ne zna što će od izobilja, mirno spava znajući da milijuni ljudi žive u krajnjem siromaštvu. Ovi ljudi, a posebno djeca trebaju našu ljubav i pomoć.

Izdvojio bih posjet selu Mambongwe, do kojega se od Nawinde vozi oko 7 sati. Kad smo nakon nekoliko sati vožnje iz Nawinde došli u Mbomu, župni animator nam je rekao da postoji jedno selo u kojem bi ljudi željeli postati katolici i da bi željeli da ih father posjeti. Bez razmišljanja smo sjeli u auto i nastavili vožnju do Mambongwea. Tolike zapuštenosti, bijede i siromaštva nisam nigdje susreo ni vidio. Oni pak nemaju ništa! Djeca su prvi put vidjela bijelog čovjeka, stalno su ponavljala „mukuwa“, moja pratnja mi je objasnila da to znači „bijeli čovjek“.

Mboma – crkva u sjeni mangovog stabla

Skupili su se ispod stabla i iznijeli svoje razloge zašto žele postati katolici. Katehist Thomas im je objasnio što to znači i koji su daljnji koraci. Na taj način, ispod stabla, u Africi počinje i nastaje katolička zajednica. To selo su prozvali mojom „župom“. U Zambiji sam susreo siromašnu i poniznu Crkvu koja evangelizira a ne administrira, koja služi a ne vlada, Crkvu koju ne zanima politički utjecaj i moć. Mogu slobodno kazati da se radi o Crkvi koja u naviještanju upotrebljava metodologiju apostolskih vremena i zato mislim da je budućnost Katoličke Crkve u Africi.

Father Boris bez pomoći dobrih ljudi iz Hrvatske i svijeta ne bi mogao učiniti ništa. I doista, uvjerio sam se da postoje dobri ljudi koji pomažu najpotrebitijima. Kao primjer mogu navesti izgradnju bolnice u Nawindi koju je financirao jedan ugostitelj iz Novalje, a nastavio ju je i dalje financirati na godišnjoj razini. Prije mog odlaska u Zambiju mala župa Splitsko-makarske nadbiskupije, Vinišće prikupila je za tjedan dana 5000 eura za pomoć misijama vlč. Borisa. Spomenuo sam veliki projekt u Nawindi, radi se o učeničkom domu, čiji bi kapacitet bio 100 đaka, 50 dječaka i 50 djevojčica. Izgradnjom ovog doma bi se djeci iz spomenutih udaljenih i siromašnih sela omogućilo srednjoškolsko obrazovanje, jer u Nawindi postoji državna osnovna i srednja škola.

Nakon što je prošle godine za Božić Jutarnji list objavio članak o vlč. Borisu Dabi i njegovim misijama jedan zadarski poduzetnik, pročitavši članak u Jutarnjem, javio se vlč. Borisu i rekao da i on želi nešto napraviti za Afriku. Otišao je na lice mjesta i uvjerio se da je školovanje djece prioritet i da im u tome treba pomoći. Odmah je dao jednom zadarskom arhitektu da izgradi projekt, a on je osigurao 200 000 američkih dolara. Nedostaje još 100 000 američkih dolara da bi se financijska konstrukcija mogla zatvoriti. Bilo bi lijepo kad bi ovaj projekt do kraja isfinancirali zadrani.

Ovim putem molim i potičem zadarske poduzetnike da pomognu u zatvaranju financijske konstrukcije ovoga projekta. Padaju mi na pamet i naši zadarski reprezentativci, bilo bi lijepo kad bi i oni pomogli u realizaciji ovog projekta jer je cijela Zambija, a posebno misije fr Borisa, tijekom svjetskog prvenstva, navijala za nas. Bez obzira što po ovim selima nemaju ni radija, ni televizora, ni struje, svi znaju za Modrića, Perišića, Rebića, Subašića… posebno simpatično izgovaraju Subašić. Iako nikada nisu vidjeli pravu loptu, niti obuli tenisice jako dobro igraju nogomet. Igrao sam s njima. Mislim da bi izbornik Dalić među njima mogao vrlo lako pronaći podmlatka za našu „repku“.

Zambija je prekrasna zemlja, u južnoj Africi, poznata po prirodnom fenomenu Viktorijini slapovi – Victoria Falls ili Mosi oa Tunya što znači „dim koji grmi“. U Zambiji se uz mnoštvo parkova prirode nalazi i park South Luangwa, jedan od najljepših u Africi ali i na svijetu. Zambija jest siromašna zemlja u materijalnom smislu, međutim bogata je djecom i zato će imati budućnost. Zambija je, prije svega, zemlja divnih ljudi veselog i otvorenog duha među kojima sam se osjećao kao među svojima. Oduševila me njihova plemenita životna jednostavnost.

Nalata Zambia, nalata Nawinda. Luka bonana!

Vezane objave